O nama

U sastav grada ulazi 9 naselja (stanje 2006.), to su: Belišće, Bistrinci, Bocanjevci, Gat, Gorica Valpovačka, Kitišanci, Tiborjanci, Veliškovci i Vinogradci.

Belišće se nalazi na desnoj obali rijeke Drave, sjeverozapadni je rubni dio Pridravske nizine Osijeka, kao jedne od regija Istočne Hrvatske. Na zapadu graniči s regijom Slavonske podravine, na sjeveru pretežno riječnim tokom Drave odijeljen je od južne Baranje, a na liniji jugozapad-sjeveroistok ima granicu s područjem grada Valpovo.

Geoprometni položaj Belišća vrlo je povoljan zbog položaja na rijeci Dravi, ali i dobra cestovna povezanost s ostatkom Hrvatske, posebice Osijekom, ali i cestom do Miholjca, Slatine i Virovitice. Od 2001. godine povezan je Mostom 107. brigade sa Belim Manastirom i Mađarskom. Također željeznicom je povezan preko Bizovca na longitudinalni pravac Osijek-Zagreb. Najbliža zračna luka je u Klisi kod Osijeka.

Grad Belišće leži na dvije rijeke: rijeci Dravi i rijeci Karašici, a kroz prigradsko naselje Bocanjevci i Goricu Valpovačku prolazi rijeka Vučica.

Belišće je nastalo 1884.godine kao naselje za radnike u drvnoprerađivačkoj industriji mađarskog veletrgovca i tvorničara Salamona Heinricha Gutmanna koji je godine 1884. ovdje otvorio veliku pilanu tada najveću u Europi za prorez hrasta, a kasnije i tvornice za proizvodnju parketa, tanina i drvno-destilacijskih proizvoda i bačava, te privatnu prugu za potrebe tvornice. Parcele desne strane Drave na kojoj je napravljena pilana 1884. kupljena je od valpovačke vlastele na desetogodišnje korištenje.

S vremenom, ovdje se nastanjuju radnici iz pilane i tvornica, te polako rastu dijelovi Belišća poznati kao Mitrovica, Pekmez ulica i Bijela kuća. Prva izgrađena zgrada za stanovanje bila je Velika kuća (današnja uprava Belišća d.d.), a 1905. izgrađena je Palača Gutmann – jedna od najvećih arhitektonskih ostvarenja onog doba u ovom dijelu Hrvatske. Do Prvog svjetskog rata (1914.) pilana je ostvarivala veliki profit.

Za vrijeme rata poslovna organizacija stagnira zbog podređenosti gospodarstva državi, te se onda 1918. sjedište poslovne organizacije seli iz Budimpešte u Belišće, te postaje dioničkim društvom sa većinskim dijelom u posjedu obitelji Gutmann. U međuratnom razdoblju (1918. – 1939.) dolazi do stagnacije u proizvodnji i prodaji zbog tehnološke zastrajelosti, pa je tvornica primorena preorijentaciji (nova proizvodnja briketiranoga drvnog ugljena, proizvodnja kestenovoga taninskog ekstrakta, i dr.) i modernizaciji. Postaje jedna od vodećih tvornica u drvnoj industriji Hrvatske. Godine 1927. Belišće je dobilo status samostalne općine koje će ostati sve do 1955. godine.

Nakon Drugog svjetskog rata tvornički pogoni nastavljaju s radom ali u državnom vlasništvu bivše SFRJ. 1960. je presudna godina u daljnjem razvoju tvornice – tada su puštene u rad tvornice poluceluloze, papira i ambalaža od valovitog kartona (a zatvorene su tvornice za proizvodnju parketa, tanina, bačava i drvno-destilacijskih proizvoda) i tako postaje jedno od vodećih središta celulozno-papirne industije u cijeloj jugoistočnoj Europi.

Vrlo značajnu ulogu imala je željeznica, u početku privatna i malog kolosijeka od svega 100 cm, a poslije 1889. godine u vlasništvu Slavonsko-podravska željeznica d.d., koja je povezivala Belišće-Osijek, od 1945. u državnom vlasništvu SFRJ. Industrijska pruga normalnoga kolosijeka Belišće-Bizovac izgrađena je i puštena u promet 1970. godine.

Od 1891. godine kada je na belišćanskome groblju izgrađena rimokatolička kapelica posvećena Maloj Gospi do 1966. godine kada grad Belišće dobiva župu te započinje izgradnja župne crkve sv. Josipa Radnika (završena 1970.) vjernici su pripadali pod valpovačku župu. Pored crkve je samostan franjevaca trećoredaca glagoljaša. Crkveni god je na blagdan sv. Josipa Radnika, 1. svibnja, koji je ujedno dan Grada Belišća.

Za vrijeme izgradnje i rada tvornice doseljavali su se, u početku, ljudi iz Valpovštine i Miholjštine, te naročito Like, a kasnije i iz cijele Jugoslavije, naročito Srbi i Hercegovci, pa i dalje (Rusija, Mađarska, Češka).

U Domovinskom ratu grad je pretrpio značajna razaranja zbog granatiranja od strane JNA i srpskih paravojnih formacija iz okupirane Baranje. Sve je više malih i srednjih poduzetnika. Uz Belišće d.d. nastaje drugi po važnosti gospodarski subjekt – ThyssenKrupp kao vlasnik nekadašnje Tvornice strojeva u sastavu Belišća.

Od osnutka pilane godine 1884. pretežno se u područje Belišća, odn. sa desne strane Drave, na neplodnoj rudini, naseljavaju okružni stanovnici iz Valpovštine i Miholjštine. Polako dolaze i Ličani “trbuhom za kruhom”. Stručno radna snaga uglavnom je bila iz Češke, Njemaške i općenito iz Autro-Ugarske. Do početka Prvog svjetkog rata naseljeno je pretežno domaće stanovništvo. Nakon 1918. godine na ovo područje počinju se doseljevati Srbi i Rusi jer je Belišće bilo u sastavu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina SHS odn. Kraljevina Jugoslavija), pa je bilo u procesu koloniziranja srpskog stanovništva. Nakon 1945. godine i uspostave Jugoslavije (u to vrijeme se tvornica brani od pokušaja gašenja i preseljenja u Bosnu) dolaze na ovo područje Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci i Hrvati iz ostalih dijelova Lijepe naše. Prvi stanovnici kao i kasniji doseljenici u Belišće sa sobom su donijeli svoje običaje i religiju. Većinom su to bili katolici, ali i pravoslavci, židovi, evangelici i drugi.

Grad Belišće prema zadnjem popisu stanovništva iz 2001. godine ima oko 12 000 stanovnika. Najveće je naselje Belišća sa oko 7000 stanovnika. Popis stanovništa 2011. godine će dati pregledan rasplet i uvid u broj stanovnika, ali se već unaprijed može zaključiti da će mortalitet biti veći nego natalitet, te da grad polagano “umire”. Iako je grad pretežito industrijski grad, potrebno mu je više kulturnih sadržaja da se ponovno oživi.

Belišće, grad športa u kojem djeluje 16 grana sportova s više od 1000 registriranih sportaša. U riznici medalja i priznanja ima pokale sa svih velikih europskih i svjetskih natjecanja, OI, SP, EP kao i osvojenih državnih prvenstava, a ime Belišća diljem svijeta pronijeli su kajakaši, kanuisti, kuglaši, ribolovci.

Nastavno-športska dvorana za 800 posjetitelja, objekt je koji unosi kvalitetu u rad tzv. dvoranskih športova. Posebna atrakcija je umjetna stijena, najkvalitetnija u Hrvatskoj, visoka 9 metara s nagibima za početnike i naprednije penjače. Unutar sportsko-rekreacijskog centra nalaze se brojna vanjska igrališta za nogomet, košarku, rukomet, tenis, odbojku na pijesku i boćanje.

Prva ustanova za obrazovanje bila je školska učionica iz 1886. godine, a onda se 1890. godine podiže i zgrada pučke škole (današnji Centar mladih). Današnja Osnovna škola Ivana Kukuljevića broji preko 1000 učenika i s tim brojem jedna je od najvećih u Republici Hrvatskoj. No taj broj se iz godine u godinu sve više smanjuje, jer grad polako “umire”.

Dječji vrtić Maslačak započinje sa radom 1942. godine i broji oko 200-tinjak djece.

U Ulici kralja Tomislava nalazi se i Amatersko kazalište koje datira iz 1957. godine. Svake godine tradicionalno se održavaju poznate Rombergove večeri (Romberg je bio poznati belišćanski glazbenik i kompozitor koji je većinu životu proveo u Americi, skladao je Belišćanski marš – skladbu koju je posvetio svome rodnome gradu – Belišću) i ostale kulturološke priredbe.

Također u Belišću postoji i gradska knjižnica i čitaonica koja je smještena u novu upravnu zgradu u Ulici kralja Tomislava. Knjižnica trenutačno broji preko 21000 knjiga.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Belišće