Prema popisu stanovništva 2001. godine grad Belišće je imao 11 786 stanovnika. Najveće je naselje Belišće sa 7 197 stanovnika. Ukupan broj zaposlenih je 2 688. Prirodne pogodnosti te geografski položaj uvjetovali su da je ovaj prostor bio naseljen još u dalekoj prošlosti. Geoprometni položaj Belišća odlikuje važan cestovni pravac koji od Osijeka vodi na zapad prema Virovitici, a treba istaknuti i položaj grada Belišća na rijeci Dravi, uz sve prednosti koje proistječu iz takvog smještaja. Područje Belišća se nalazi na županijskoj razvojnoj osovini, koju čini sjeverni i podravski pravac razvoja Osijek-Valpovo-Belišće-Donji Miholjac. Najznačajniji planirani zahvat u cestovnom prometu Županije je izgradnja autoceste u koridoru Vc (koja prolazi istočno od područja grada Belišća).

Belišće je jedan od sedam gradova Osječko-baranjske županije koji obuhvaća površinu od 68,75 km˛. Sa svojih devet naselja (Belišće, Bistrinci, Bocanjevci, Gat, Gorica Valpovačka, Kitišanci, Tiborjanci, Veliškovci i Vinogradci) sjeverozapadni je rubni dio Pridravske nizine Osijeka, kao jedne od regija Istočne Hrvatske. Na zapadu graniči s regijom Slavonske podravine, na sjeveru pretežno riječnim tokom Drave odijeljen je od južne Baranje, a na liniji jugozapad-sjeveroistok ima granicu s područjem grada Valpovo.

Godine 2001. izgrađen je i pušten u promet cestovni most preko Drave koji povezuje slavonsku i baranjsku obalu. Izgradnja mosta kod Belišća omogućila je bolje prometno povezivanje te predstavlja poticaj razvitku prometa prema Belom Manastiru i susjednoj Republici Mađarskoj. Riječni promet koji je nekada bio intenzivan, ponovno postaje perspektivan. Željeznicom je Belišće preko Bizovca povezano na longitudinalni željeznički pravac Osijek-Zagreb, a Belišću najbliža zračna luka nalazi se u Klisi blizu Osijeka.

Tragovi najranijega ljudskoga života i djelovanja na prostoru grada Belišća potječu iz prapovijesti i antike. Među najstarijim poznatim stanovnicima ovih krajeva bila su ratoborna panonsko-ilirska i keltska plemena u željeznom dobu (1000 g. pr. Krista – početak I. stoljeća). Poslije toga ovdje su duže ili tek u prolazu Rimljani, Goti, Gepidi, Langobardi, Avari, Franci i Bugari, da bi na kraju čitav prostor Slavonije prepustili našim davnim precima – Slavenima, Hrvatima.

Povijest područja grada počinje osnivanjem industrijskoga poduzeća 1884.godine u ovom dijelu istočne Hrvatske koji je bio bogat hrastovim šumama.Mađarski veletrgovac i tvorničar Salamon Heinrich Gutmann te je godine od valpovačkoga vlastelinstva kupio na desetogodišnje korištenje harkanovačko-koškanski kompleks šuma površine 3 796,7 katastarskih jutara. Kao najpogodnije mjesto za gradnju pilane odabrana je neplodna rudina uz desnu obalu Drave Belistje (u katastarskoj općini Bistrinci), kasnije Belište, po čemu je naselje nastalo na tom mjestu i dobilo ime Belišće. Uz pilanu, jednu od najmodernijih toga doba i vjerojatno najveću u Europi za prorez hrastovine, nikle su i prve stambene kuće nekadašnje Gutmannove kolonije. Istodobno se osniva vatrogasno društvo, potom otvara školska učionica i poštansk ured (1886.), podiže se zgrada pučke škole – danas Centar mladih (1890.) i kapelica na groblju (1891.) te gradi električna mreža i vodovod s kanalizacijom.

U godini osnutka tvrtke S. H. Gutmann nastaju i prvi kilometri šumsko-industrijskih pruga širine kolosijeka 100 cm, koje ubrzo prerastaju u lokalnu željeznicu s javnim prometom, kolodvorom, ložionicom i remontnom radionicom u Belišću.

Bogatstvo slavonskih šuma, jeftina radna snaga i odlična potražnja drvoprerađivačkih proizvoda osigurali su tvrtki velike profite i mogućnost da krajem XIX. i početkom XX. stoljeća izgradi tvornice za proizvodnju tanina, bačava, drvno-destilacijskih proizvoda i parketa.

Od kuća za stanovanje prvo je podignuta Velika kuća (danas uprava Belišća d.d.) za stambene potrebe vlasnika poduzeća i za urede, a potom se grade jednostavne kuće za radnike. Godine 1905. izgrađena je najveća zgrada staroga Belišća – Palej, odnosno Palača Gutmann. Svojom monumentalnošću, a naročito obradom unutrašnjega prostora, svrstava se među najveća arhitektonska ostvarenja nastala početkom prošloga stoljeća u našoj regiji. Potom se podižu zgrada direkcije željeznice (1906.), karakteristične stambene kuće (Pet zvijezda, Zelene kuće, Mitrovica, kuće s klanderom), Radnički dom, Činovnički dom ili Bijela kuća (danas kino).

Radništvo i prvi stanovnici Belišća bili su iz okolnih mjesta Valpovštine i Miholjštine te doseljenici iz Like. Okosnicu stručne radne snage činili su Nijemci i Mađari, pa i Česi, doseljeni iz raznih dijelova Austro-Ugarske. Nakon Prvoga svjetskoga rata intenzivnije doseljavaju Srbi i ruski Kozaci, a poslije Drugoga svjetskoga rata Hrvati iz Bosne, Hrvatskoga zagorja i Dalmacije, kao i Srbi iz Banovine i Korduna odnosno slatinsko-voćinskog pobrđa.

Do 1889. godine željeznica je bila privatno vlasništvo obitelji Gutmann, a potom Slavonsko- podravska željenica d.d. Belišće. Godine 1945. sve pruge ove željeznice ušle su u sustav državnih željeznica. U drugoj polovici šezdesetih godina prošloga stoljeća etapnim obustavljanjem prometa ove pruge se ukidaju. Industrijska pruga normalnoga kolosijeka Belišće-Bizovac izgrađena je i puštena u promet 1970. godine.

Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata tvrtka stagnira jer je sva proizvodnja bila podređena ratnim uvjetima. Godine 1918. sjedište tvrtke se premješta iz Budimpešte u Belišće i ona postaje dioničko društvo s većinskim paketom dionica u vlasništvu obitelji Gutmann. Nakon godina razvoja i povremenih poteškoća u poslovanju, između dva rata dolazi do zastoja u proizvodnji i prodaji roba. Tvornice su prisiljene na preorijentaciju (nova proizvodnja briketiranoga drvnog ugljena, proizvodnja kestenovoga taninskog ekstrakta i dr.) i modernizaciju (retorte, prerada destilata, mnogi novi sekundarni kemijski proizvodi itd.). Ovim zahvatima poduzeće postaje drugo po veličini u drvnoj industriji Hrvatske. Godina 1927. ostat će zabilježena kao godina u kojoj je Belišće postalo i potom ostalo samostalna općina do 1955. godine.

Nakon konfiskacije poduzeća (1945.), teče poslijeratni oporavak u kojem se uspješno suprotstavlja naređenom demontiranju i preseljavanju tvorničkih postrojenja u Bosnu i Gorski kotar. Gradi se tvornica drvene vune, remontna radionica počinje prerastati u tvornicu strojeva (od 1951.) i proizvoditi za tržište, podiže se pogon finalne prerade drva. Ipak, većina proizvodnih pogona u stanju je tehničke i tehnološke zastarjelosti, konkurentnost njihovih proizvoda u stalnom je padu, a sirovinska osnova bitno je smanjena. Mogućnost za nastavak uspješnoga poslovanja traži se u novoj proizvodnji, novim tehnologijama i novim proizvodima.

Presudna godina u daljnjem razvoju Belišća je 1960. godina. Tada su u rad puštene tvornice za proizvodnju poluceluloze, papira i ambalaže od valovitoga kartona, koje su potom kroz svoje četiri faze razvoja dovele Belišće na mjesto vodećega gospodarskoga subjekta ovoga kraja, Osječko-baranjske županije i celulozno-papirne industrije jugoistočne Europe. Tijekom šezdesetih godina prestaju s radom proizvodnje drvene vune, bačava, parketa i tanina.

Nakon Domovinskoga rata i stvaranja Republike Hrvatske, velike promjene zahvatile su i Belišće. U posljednjem desetljeću, uz pretvorbu i privatizaciju društvenoga vlasništva, značajno raste broj gospodarskih subjekata srednjega i maloga poduzetništva i broj zaposlenih u njima (proizvodnja hrane, pića i proizvoda od gume i plastike, ugostiteljstvo, trgovina i dr.). Uz Belišće d.d. nastaje drugi po važnosti gospodarski subjekt – ThyssenKrupp kao vlasnik nekadašnje Tvornice strojeva u sastavu Belišća.

U gradu su stvoreni uvjeti za kvalitetan život građana. Od male stambene kolonije na obali Drave nastao je grad s nizom infrastrukturnih objekata, kulturnih i sportskih udruga. Zahvaljujući tome, kao i tvorničkim dimnjacima i mirisu proizvedenoga i prerađenoga papira, grad opravdano nosi atribut grada papira i sporta u kojem je ugodno živjeti.

Iz prošlosti Belišća

Tragovi najranijega ljudskoga života i djelovanja na prostoru grada Belišća potječu iz prapovijesti i antike. Među najstarijim poznatim stanovnicima ovih krajeva bila su ratoborna panonsko-ilirska i keltska plemena u željeznom dobu (1000 g. pr. Krista – početak I. stoljeća). Poslije toga ovdje su duže ili tek u prolazu Rimljani, Goti, Gepidi, Langobardi, Avari, Franci i Bugari, da bi na kraju čitav prostor Slavonije prepustili našim davnim precima – Slavenima, Hrvatima.

Povijest područja grada počinje osnivanjem industrijskoga poduzeća 1884.godine u ovom dijelu istočne Hrvatske koji je bio bogat hrastovim šumama.Mađarski veletrgovac i tvorničar Salamon Heinrich Gutmann te je godine od valpovačkoga vlastelinstva kupio na desetogodišnje korištenje harkanovačko-koškanski kompleks šuma površine 3 796,7 katastarskih jutara. Kao najpogodnije mjesto za gradnju pilane odabrana je neplodna rudina uz desnu obalu Drave Belistje (u katastarskoj općini Bistrinci), kasnije Belište, po čemu je naselje nastalo na tom mjestu i dobilo ime Belišće. Uz pilanu, jednu od najmodernijih toga doba i vjerojatno najveću u Europi za prorez hrastovine, nikle su i prve stambene kuće nekadašnje Gutmannove kolonije. Istodobno se osniva vatrogasno društvo, potom otvara školska učionica i poštansk ured (1886.), podiže se zgrada pučke škole – danas Centar mladih (1890.) i kapelica na groblju (1891.) te gradi električna mreža i vodovod s kanalizacijom.

U godini osnutka tvrtke S. H. Gutmann nastaju i prvi kilometri šumsko-industrijskih pruga širine kolosijeka 100 cm, koje ubrzo prerastaju u lokalnu željeznicu s javnim prometom, kolodvorom, ložionicom i remontnom radionicom u Belišću.

Bogatstvo slavonskih šuma, jeftina radna snaga i odlična potražnja drvoprerađivačkih proizvoda osigurali su tvrtki velike profite i mogućnost da krajem XIX. i početkom XX. stoljeća izgradi tvornice za proizvodnju tanina, bačava, drvno-destilacijskih proizvoda i parketa.

Od kuća za stanovanje prvo je podignuta Velika kuća (danas uprava Belišća d.d.) za stambene potrebe vlasnika poduzeća i za urede, a potom se grade jednostavne kuće za radnike. Godine 1905. izgrađena je najveća zgrada staroga Belišća – Palej, odnosno Palača Gutmann. Svojom monumentalnošću, a naročito obradom unutrašnjega prostora, svrstava se među najveća arhitektonska ostvarenja nastala početkom prošloga stoljeća u našoj regiji. Potom se podižu zgrada direkcije željeznice (1906.), karakteristične stambene kuće (Pet zvijezda, Zelene kuće, Mitrovica, kuće s klanderom), Radnički dom, Činovnički dom ili Bijela kuća (danas kino).

Radništvo i prvi stanovnici Belišća bili su iz okolnih mjesta Valpovštine i Miholjštine te doseljenici iz Like. Okosnicu stručne radne snage činili su Nijemci i Mađari, pa i Česi, doseljeni iz raznih dijelova Austro-Ugarske. Nakon Prvoga svjetskoga rata intenzivnije doseljavaju Srbi i ruski Kozaci, a poslije Drugoga svjetskoga rata Hrvati iz Bosne, Hrvatskoga zagorja i Dalmacije, kao i Srbi iz Banovine i Korduna odnosno slatinsko-voćinskog pobrđa.

Do 1889. godine željeznica je bila privatno vlasništvo obitelji Gutmann, a potom Slavonsko- podravska željenica d.d. Belišće. Godine 1945. sve pruge ove željeznice ušle su u sustav državnih željeznica. U drugoj polovici šezdesetih godina prošloga stoljeća etapnim obustavljanjem prometa ove pruge se ukidaju. Industrijska pruga normalnoga kolosijeka Belišće-Bizovac izgrađena je i puštena u promet 1970. godine.

Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata tvrtka stagnira jer je sva proizvodnja bila podređena ratnim uvjetima. Godine 1918. sjedište tvrtke se premješta iz Budimpešte u Belišće i ona postaje dioničko društvo s većinskim paketom dionica u vlasništvu obitelji Gutmann. Nakon godina razvoja i povremenih poteškoća u poslovanju, između dva rata dolazi do zastoja u proizvodnji i prodaji roba. Tvornice su prisiljene na preorijentaciju (nova proizvodnja briketiranoga drvnog ugljena, proizvodnja kestenovoga taninskog ekstrakta i dr.) i modernizaciju (retorte, prerada destilata, mnogi novi sekundarni kemijski proizvodi itd.). Ovim zahvatima poduzeće postaje drugo po veličini u drvnoj industriji Hrvatske. Godina 1927. ostat će zabilježena kao godina u kojoj je Belišće postalo i potom ostalo samostalna općina do 1955. godine.

Nakon konfiskacije poduzeća (1945.), teče poslijeratni oporavak u kojem se uspješno suprotstavlja naređenom demontiranju i preseljavanju tvorničkih postrojenja u Bosnu i Gorski kotar. Gradi se tvornica drvene vune, remontna radionica počinje prerastati u tvornicu strojeva (od 1951.) i proizvoditi za tržište, podiže se pogon finalne prerade drva. Ipak, većina proizvodnih pogona u stanju je tehničke i tehnološke zastarjelosti, konkurentnost njihovih proizvoda u stalnom je padu, a sirovinska osnova bitno je smanjena. Mogućnost za nastavak uspješnoga poslovanja traži se u novoj proizvodnji, novim tehnologijama i novim proizvodima.

Presudna godina u daljnjem razvoju Belišća je 1960. godina. Tada su u rad puštene tvornice za proizvodnju poluceluloze, papira i ambalaže od valovitoga kartona, koje su potom kroz svoje četiri faze razvoja dovele Belišće na mjesto vodećega gospodarskoga subjekta ovoga kraja, Osječko-baranjske županije i celulozno-papirne industrije jugoistočne Europe. Tijekom šezdesetih godina prestaju s radom proizvodnje drvene vune, bačava, parketa i tanina.

Nakon Domovinskoga rata i stvaranja Republike Hrvatske, velike promjene zahvatile su i Belišće. U posljednjem desetljeću, uz pretvorbu i privatizaciju društvenoga vlasništva, značajno raste broj gospodarskih subjekata srednjega i maloga poduzetništva i broj zaposlenih u njima (proizvodnja hrane, pića i proizvoda od gume i plastike, ugostiteljstvo, trgovina i dr.). Uz Belišće d.d. nastaje drugi po važnosti gospodarski subjekt – ThyssenKrupp kao vlasnik nekadašnje Tvornice strojeva u sastavu Belišća.

U gradu su stvoreni uvjeti za kvalitetan život građana. Od male stambene kolonije na obali Drave nastao je grad s nizom infrastrukturnih objekata, kulturnih i sportskih udruga. Zahvaljujući tome, kao i tvorničkim dimnjacima i mirisu proizvedenoga i prerađenoga papira, grad opravdano nosi atribut grada papira i sporta u kojem je ugodno živjeti.

Poznati Belišćani

Belišće je u svojoj 120-godišnjoj povijesti podarilo značajan broj istaknutih pojedinaca.

Naselje Belišće i drvoprerađivačko poduzeće, utemeljio je 1884. godine, veletrgovac i tvorničar iz Velike Kaniže (Mađarska), Salamon Heinrich Gutmann (1806.-1902.). Budući da je pri utemeljenju i u prvim godinama razvoja tvornice i naselja S.H. Gutmann bio već u poodmakloj dobi, upravljanje tvrtkom povjerio je svojim sinovima: Edmundu, Vilimu, Lazaru i Aladaru.

Na službovanje u Belišće 1888. godine dolazi obitelj Rosenberg koja je organizirala i oblikovala glazbeno-kulturni život ondašnjeg Belišća. Njihov je sin Sigmund Rosenberg (1887.-1954.) svjetsku slavu postigao u Americi pod umjetničkim imenom Romberg. Skladao je više od sedamdeset opereta, revija i mjuzikla kao i filmsku glazbu. Najpopularnija su mu djela ekranizirana. Posebno je poznata melodija Sweetheart iz filma Bijeli jorgovan i opereta Princ student. Skladbu Belišćanski marš posvetio je svom Belišću.

U Gatu je rođen Josip Hamm (1905.-1986.), akademik i profesor, glasoviti hrvatski filolog i slavist. Cijeli je svoj radni i stvaralački život posvetio proučavanju jezika i govora. Napisao je velik broj znanstvenih knjiga i lingvističkih rasprava. U hrvatskoj i europskoj filologiji i slavistici, sve do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Josip Hamm bio je stožerni autoritet. Kao iznimno plodonosan i inventivan znanstvenik svjetskoga glasa i ugleda, biran je za člana akademika JAZU, MANU i Austrijske akademije znanosti. Dodijeljena mu je titula počasnog doktora na nekoliko stranih sveučilišta.

Matija Ljubek (1953.-2000.) rođen je u Belišću, jedan je od najuspješnijih hrvatskih i svjetskih sportaša, već za života sportska legenda, olimpijac i jedan od najboljih svjetskih kanuista svih vremena. U njegovoj bogatoj riznici nalazi se 14 olimpijskih i svjetskih medalja i 300 odličja s raznih natjecanja. U znak zahvalnosti, Belišćani su ga imenovali svojim počasnim građaninom. Nakon završetka aktivne karijere, svoje stručno i bogato sportsko iskustvo stavlja na raspolaganje Hrvatskom olimpijskom odboru, čiji je bio dopredsjednik, a potom i izvršni direktor do tragičnog kraja života.

Prvi upravitelj župe u Belišću o. Bernardo Rubinić (r. 1932.) za doprinos izgradnji crkve i širenju vjere i duhovnosti u radničkom Belišću, proglašen je prvim počasnim građaninom Belišća (1999.).

Grad je proglasio za počasnog građanina i rođenog Belišćanina prof. dr. Tibora Karpatija (1921.-2002.), uglednog znanstvenika iz područja marketinga i bivšeg dekana Ekonomskog fakulteta u Osijeku.